Pakrac kroz povijest

Povijest Pakraca i okolice seže do u mlađe kameno doba iz kojeg potječu najstariji arheološki nalazi. Napominjemo kako na ovom području nije bilo ozbiljnijih arheoloških istraživanja već se radilo o sporadičnim, usputnim nalazima i rekognisciranju terena. Vrijedni nalazi iz mlađeg kamenog doba (kamene sjekire, kremeni nožići, ulomci keramike), bakrenog doba (pronađeni depoi bakrenih sjekira), te željeznog doba (željezne sjekire) mahom su završili u Narodnom zemaljskom ili Arheološkom muzeju u Zagrebu.

U rimsko doba ovaj kraj pripadao je Prvoj Panoniji - Savskoj (Panonia Savia). Najpoznatiji nalazi rimskog razdoblja su nadgrobni spomenik-stela iz Brusnika koja se čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu, te nadgrobni spomenik pripadniku Maurske kohorte, pronađen u selu Kusonje, koji se danas čuva u pakračkoj Gradskoj vijećnici i čeka svoje mjesto u budućem perivoju Kompleksa Janković. Na širem području Pakraca pronađeni su nalazi slavensko-avarske keramike.

Rani srednji vijek ovog prostora u potpunosti je nepoznanica za današnje stručnjake. Ono što se pouzdano zna jest da Pakrac krajem 12.st. postaje moćna i snažna utvrda kojom su vjerojatno gospodarili templari odnosno ivanovci.

Kroz Slavoniju je u vrijeme križarskih pohoda prolazila važna cesta prema Svetoj zemlji, stoga je ovaj gradić imao vrlo važnu ulogu u prometu križara i hodočasnika preko zapadne Slavonije.

Određene rekonstrukcije nastale prema zapisima putopisaca, te analogijama u obrambenoj arhitekturi tog doba, govore da je utvrda imala oblik nepravilnog peterokuta, jakih debelih zidova. Bila je ojačana vanjskim kulama i opasana opkopom širine 8m i 3m, a u unutrašnjosti je imala četverokutnu kulu rađenu od tesanog kamena.

Zanimljivost koja potječe iz ovoga doba je i činjenica kako je u Pakracu, vjerojatno od 1256.-1260.god., djelovala kovnica novca u kojoj su se kovali poznati slavonski banovci. 

Ova moneta se izrađivala od srebra, a na njoj se po prvi put pojavljuje lik kune po kojoj je današnja hrvatska moneta dobila ime. Iz danas nepoznatih razloga kovnica se 1260. seli u Zagreb.

Pakrac nasljeđuju ivanovci, te postaje dio vranskog priorata. Svjetovne osobe na čelu priorata ubrajale su se među najmoćnije ljude hrvatskog kraljevstva. Među prvima u tom svojstvu bili su braća Talovac Matko kao upravitelj i Ivan nešto kasnije prior Vrane. Nakon prestanka postojanja vranskog priorata njihova imanja darovana su Zrinskima pa među imanjima Nikole Zrinskog nalazimo i Pakrac.

U 16.st. Turci prodiru u više navrata na ovaj prostor pri čemu utvrda Pakrac dugo odolijeva napadima sve do 1543.god. kada Turci zauzimaju već napušten grad. Jedno vrijeme Pakrac biva središtem sandžaka. Za vrijeme vladavine Turaka u zapisima turskih putopisaca spominju se i lipičke kupke koje su Turci koristili kao ljekovito kupalište. Ovo razdoblje obilježeno je snažnim promjenama u sastavu stanovništva. Naime, uslijed ratovanja veliko područje ostaje opustjelo, domicilnog stanovništva gotovo nestaje, te ga Osmanlije popunjavaju muslimanskim i vlaškim stanovništvom iz bosanskih krajeva. Turci su ovdje vladali punih 150 godina, a 1691. padom Pakraca završava oslobađanje Slavonije od Osmanske vlasti. Kada su Turci protjerani većinsko muslimansko stanovništvo napustilo je ove krajeve, a prema Slavoniji krenuo je migracijski val iz Bosne i drugi iz Sjevera sa područja Ugarske. Tako se u grad Pakrac i okolicu naseljava ponovno katoličko i pravoslavno stanovništvo. Usprkos protivljenju Hrvatskog Sabora nakon završetka Osmanske vladavine cijelo ovo područje ostaje pod upravom Dvorske komore.

1705.god. osniva se Pravoslavna eparhija pakračka nadležna za cijelu Slavoniju, a kasnije i za Sjeverni dio Hrvatske uključujući gradove Zagreb, Bjelovar i Varaždin. Danas još uvijek u centru grada postoje ostaci arhitekture moćne pakračke eparhije koji čekaju svoju obnovu. Episkopski dvor (Vladikin dvor) koji je prvotno bio drveni zatim zidani, te episkopska katedralna crkva Sv.Trojice izgrađena (građena od 1757.-1768.god.) na mjestu starije drvene crkve Sv.Trifuna.

                         

Pakračka eparhija u iduća dva stoljeća postaje vlasnikom velikih posjeda na ovom području, te znatno utječe na razvoj budućeg naselja.

Vlastelinstvo Pakrac izdvojeno je iz uprave Dvorske komore kada je poklonjeno Joannesu Theodorusu barunu ab Imsenu savjetniku dvorske tajne kancelarije. Imsen, budući je tvrđava u lošem stanju i neprikladna za boravak visokog carskog činovnika, kao novi vlastelin sagradio je dvorski kompleks, danas poznat pod nazivom Kompleks Janković.Tu su smješteni upravitelj imanja i vlastelinski činovnici, što znatno pojačava graditeljsku aktivnost u mjestu već u prvim desetljećima 18.st.

                

Tijekom 18.st. administrativna uloga Pakraca jača; podjelom požeške županije na pakrački i požeški kotar 1745.god., Pakrac postaje kotarsko mjesto.

Pakrac i Lipik su jedno kraće vrijeme bili u posjedu Franje baruna Trenka čiji dvor i danas postoji u gradu, te čeka svoju obnovu (zgrada stare gimnazije).

                      

                                               

Grofovi Jankovići Daruvarski postaju vlasnici vlastelinstva 1760.god. i ono ostaje u njihovom vlasništvu punih stotinu godina. Za njegov razvoj najzaslužniji su Antun i Izidor Janković. Pod upravom Antuna Jankovića Pakrac postaje gospodarsko središte bogatog vlastelinstva, te dobiva stabilnu podlogu za procvat gospodarstva u 19.st. Antun je nastojao podići pakračko vlastelinstvo (sastojalo se od 50 sela i jednog trgovišta – Pakrac) na europsku razinu uvozom plemenitih pasmina, uvođenjem novih načina obrade zemljišta, te podizanjem gospodarskih objekata širom vlastelinstva. Posebno se istaknuo u razvoju svilogojstva, a jedan od najvećih rasadnika dudovih stabala bio je upravo u Pakracu (12.000 stabala na Majuru). Uređuje već postojeći Imsenov dvorski kompleks, perivoj, te osniva veliki gospodarski kompleks-majur na području južnih mjesnih pašnjaka. Tu gradi štale za stoku, žitna skladišta, sjenike, podrume, ribnjake. Na majuru se uređuje lijep perivoj «sa staklenom bašćom i lijepom oranžerijom» (Taube). Grof Antun Janković je nastojeći unaprijediti gospodarstvo stimulirao dolazak vještih majstora uglavnom iz Njemačke. Ovim obrtnicima su dodjeljivane udobne kuće i zemlja na otplatu. U tu svrhu parcelirane su nove površine ili popunjavane novoizgrađene parcele uz ceste predgrađa. Zahvaljujući tome u gradu se formiraju dvije nove ulice sitnih obrtnika (Strossmayerova i Bolnička): lončara, kožara, sapunara, kotlara, kolara, bačvare, češljara.
Pakrac je 1796.god. dobio posebnu kraljevsku povlasticu za održavanje četiriju godišnjih sajmova, kao važno trgovište postaje grad obrtnika i trgovaca kojima je poljoprivredna djelatnost dopunska.
U ovo vrijeme gradi se i katolička župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije (1761.-1768.god.) koja sa pravoslavnom crkvom tvori dvije dominante baroknih sakralnih građevina koje oponiraju staroj ruševnoj utvrdi za koju u ovom razdoblju počinje intenzivno razdoblje dekonstrukcije.

       

Posjed nadalje unapređuje grof Izidor Janković ulažući golema sredstva u napredak gospodarstva (osobito stočarstva) i uzgoj konja, te osniva ergelu u neposrednoj blizini Lipika.

U vremenu 1820.-1850.god. vlastelin imanja Izidor podiže u Lipiku kupališnu zgradu s tri kupelji, te u posebnoj zgradi četvrtu.

Izidora nasljeđuje Julije Janković vrstan političar, domoljub i dobrotvor, ali loš  ekonom. Julije prodaje vlastelinstvo 1861., a obitelj seli u Austriju.

Zlatno doba Pakraca, Lipika i okolice je ono od 1885.god. do prvog svjetskog rata. U to doba gradi se željeznica Barcz-Pakrac-Banova Jaruga (1895.-1897.god.), te omogućuje prodor stranog kapitala.

                                         

U ovo vrijeme velik broj doseljenika iz drugih zemalja Austro-Ugarske dolaze na ovaj prostor, kao radnici i obrtnici koji rade na gradnji željeznice ili kao bogati trgovci koji otvaraju svoje trgovačke kuće diljem Pakraca.

Lipičke toplice također postaju sve poznatije, a gosti pristižu sa svih strana iz raznih dijelova Austro-Ugarske. Ovo zlatno doba za Lipik traje do 1914.god. kada je za vrijeme rata lječilište služilo za liječenje vojnika i prilično je uništeno.

                        

1861.god. gradi se prvi veći industrijski pogon – pilana, zatim parna pilana 1892.god., uskotračna željeznica u Psunjskoj gori, te mala ciglana u Filipovcu nadomak Pakraca.
Pakrac je između 1875.god. i 1880.god. imao 256 kuća i 1757 stanovnika da bi se taj broj do 1910.god. povećao na broj od 3254 stanovnika.
U Pakracu je sjedište općinskog poglavarstva, kotarskog suda, srpsko pravoslavne eparhije, grad ima mješovitu pučku školu, te učiteljsku školu, poštanski i brzojavni ured, baždarski ured, dioničke štedionice, te dvije obrtničke zgrade.
U prvom desetljeću 20.st. grade se skladišta trgovaca, te javni i stambeni objekti pri čemu se formiraju nove ulice u središtu grada. Ove građevine su mahom građene u secesijskim oblicima, a najzaslužniji za to novo lice grada je mladi graditelj Stjepan Golubić koji se školovao u Budimpešti i Grazu, a karijeru započinje asistirajući na gradnji stambenih kuća i vila u Lipiku.
Lipik dobiva električnu centralu 1894.god., a Pakrac (munjaru) 1906.god., uz Pakru kraj starog mlina gradi se gradsko kupalište.

 

Sade se aleje kestenova i drvoredi (1909.god.), a perivoji uz Kompleks Janković i Trenkov dvor se redovno održavaju.
Pakrac gubi značajke ruralne i postaje prava urbana sredina, grad obrtnika i trgovaca od kojih su mnogi doseljenici iz Češke, Slovačke, Austrije, Mađarske. U gradu je postojala i sinagoga građena 1875.god., a srušena 1941.god.
Pakrački stari grad ruši se 20-ih godina 20.st., a materijal se koristi za gradnju cesta.
Razdoblje do 1945.god. obilježeno je intenzivnim društvenim životom domaćeg stanovništva i doseljenika. To je razdoblje raznih gospojinskih društava, te gradnje dvaju domova Češkog i Hrvatskog.

                       

Hrvatski dom je imao veliku kino-dvoranu, pozornicu za kazališne predstave, knjižnicu i čitaonicu, te pomoćne prostorije. Hrvatski i Češki domovi uništeni su u Domovinskom ratu. Češki je obnovljen dok obnova Hrvatskog još uvijek traje.

U poratnim godinama iza 2. svjetskog rata nije se puno marilo za slavne ostatke prošlosti tako da su preostali ostaci stare utvrde do kraja porušeni, a od dijela materijala građena je i zgrada Općine.

                         

U ovom razdoblju uništen je veliki broj povijesnih zgrada, te je većina secesijskih fasada «očišćena» od ukrasa. Općenito, ovo je razdoblje nebrige i zanemarivanja povijesti i kulture ovoga kraja. Mali pomak je načinjen osnivanjem muzeja 1954./55.god. smještenog u zgradi stare općine.

                                  

Njegovo kratko djelovanje i ukidanje 1968.god. doprinijeli su samo sveukupnom dojmu o nebrizi za prošlost. Grad se arhitektonski i urbano širi u svim pravcima ali se kostur stare jezgre uspijeva zadržati sve do Domovinskog rata.

1991.god. Pakrac i Lipik postaju poprišta užasnih sukoba i rata koji će uništiti i ono malo preostale povijesnosti ovog kraja.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Danas su izuzetnim zalaganjem Konzervatorskog odjela, Ministarstva kulture, te samog Grada Pakraca učinjeni pomaci koji bi trebali jamčiti bolju budućnost u zaštiti tekovina povijesti i kulture izuzetno bitnih za očuvanje identiteta i podizanje razine kulturne svijesti. Osnivanje muzeja je svakako jedan od bitnih čimbenika u ovom procesu.

Kontaktirajte nas

Vaše ime i prezime:

Vaši kontakt podatci:

Vaša poruka:

Mapa weba